Danas je u Stranci rada i solidarnosti održana konferencija za novinare na temu ”Hrvatskoj trebaju suštinske reforme”. Uz predsjednika stranke Milana Bandića govorili su još prof.dr.sc. Ljubo Jurčić i pročelnica Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša Mirka Jozić.
Novi prijedlog Vlade RH oko izmjene Zakona o porezu na dohodak predstavlja čak 7. izmjenu u razdoblju od 2006. godine do danas.
Predložene porezne promjene imat će vrlo male, skoro nevidljive pozitivne efekte u pojedinim dijelovima gospodarskog života, a kao svaka promjena u uvjetima poslovanja izazvat će i dodatne troškove.
Postavlja se pitanje opravdanosti ovih promjena i zašto su one ovako učestale?
Promjene u poreznom sustavu utječu na relativni ekonomski položaj građana, poduzeća, države i lokalnih jedinica koji međusobno dijele kolač koji se zove nacionalni dohodak. Prečesto se mijenja način podjele tog kolača, a ne radi se sustavno na tome da se taj kolač trajno povećava.
Predloženo smanjenje poreza na svježe meso, ribu, voće i povrće, pelene itd u svakom slučaju će smanjiti porezne prihode države. Upitno je koliko će se smanjenje ovih poreza prenijeti na smanjenje cijena za građane? U pravilu, porezno rasterećenje nikad se u cijelosti ne prenosi na potrošače (slično, kad se porezi podižu rijetko se cijelo porezno opterećenje prevaljuje na kupca. To je prevaljivanje manje što je konkurencija veća). Kad bi se čak i u cijelosti to porezno rasterećenje prenijelo na građane, to je zanemariv utjecaj na raspoloživi dohodak građana.
Promjene koje su predložene od Vlade RH dovest će tek do minimalne redistribucije nacionalnog dohotka a ne do njegovog povećanja. Aktivna ekonomska politika treba biti usmjerena na povećanje dohotka, a ne jedino na redistribuciju postojećeg.
Ako bi i došlo do smanjenja cijena i povećanja potrošnje ovih proizvoda, to ne bi dovelo do povećanja domaće proizvodnje nego do povećanja uvoza, jer i do sada najveći dio ovih proizvoda se uvozi.
MESO! Iz podataka Državnog zavoda za statistiku vidljivo je da je u Hrvatsku u 2017. godini uvezeno mesa i mesnih proizvoda u visini 372 mil EUR-a, a izvezemo tek 70 mln EUR-a vrijednosti. To govori u prilog tome da je potrebno podizati konkurentnost domaćih proizvođača mesa i mesnih prerađevina u Hrvatskoj, pa kada dođemo na veći udio domaće proizvodnje možemo razmišljati o manjoj stopi opterećenja porezom na dodanu vrijednost, jer se ovdje postavlja pitanje koga mi to potičemo?
U svakom slučaju, dio poreznog rasterećenja poduzetnici će zadržati sebi, ovisno o konkurenciji. Ako i uspiju neki dio zadržati to će imati zanemariv pozitivan efekt na njihov račun dobiti i gubitka, ali će imati i troškove prilagodbe obračuna. Upitan je konačni utjecaj ovih poreznih promjena na njih.
Ekonomska politika ima tri glavne komponente, uz monetarnu i fiskalnu tu je važna, a tako zanemarena industrijska politika koja uz ove dvije treba težiti ostvarenju ciljeva ekonomske politike, a to su prije svega povećanje domaće proizvodnje, zaposlenosti, plaća, mirovina, izvoza te demografski razvoj. Predložene porezne promjene nemaju nikakav pozitivni utjecaj na ove ciljeve. Nažalost, Vlada za sada nema (druge) politike niti mjere za ostvarivanje ovih ključnih ciljeva.
Vlada se treba fokusirati na mjere koje prije svega povećavaju domaću proizvodnju, a rezultat toga bit će veća zaposlenost, veće plaće i veći izvoz. To se može ostvariti jedino stvaranjem uvjeta i poticaja za: efikasniju (profitabilniju) proizvodnju postojećih proizvoda, održivo iskorištavanje dosad neiskorištenih proizvodnih resursa, proizvodnju (kreiranje) novih, tehnologičnijih proizvoda s većom dodanom vrijednošću i izgradnjom novih proizvodnih industrija (djelatnosti) na tehnologijama budućnosti.
Na taj način kreiraju se nova radna mjesta s većim plaćama a time i većim prihodima države i lokalnih jedinica, što pridonosi rješavanju, ne samo gospodarskih, nego i socijalnih i demografskih problema i problema iseljavanja.
Proces provođenja ovakve politike polazi od industrijske politike koja daje odgovor na pitanje što i kako proizvoditi (s kakvim obrazovanjem i kojom tehnologijom). Na drugom mjestu je financijska politika koja uključuje i politiku javnih financija, koja daje odgovor na pitanje kako financirati i poticati takav industrijski (i društveni) razvoj. Na trećem mjestu je monetarna politika koja mora osigurati dovoljnu količinu novca s kamatom i tečajem kojima će se dodatno osigurati konkurentnost nacionalnog gospodarstva.
Takav pristup politici u Hrvatskoj, bila bi promjena i suštinska reforma koju Hrvatska treba.
